Trend ili brend (2) – FLORATONE: Bill Frisell u mrežama folktronice

Stvaralaštvo gitarista Billa Frisella iz Seattlea svojim stilski ujednačenim horizontima traje već skoro 20 godina nadovezujući se na kovanicu Sonnyja Sharrocka koji je svoju glazbu u intervjuu iz 1973. prozvao futurističkom elektronskom folk-glazbom. Iz dotične ideje izrastao je čitav žanr, koji sejednostavno zove ‘folktronica’. Frisell & otprije konotira s ambijentalnom glazbom & pseudofolklorom američkog predzvuka, po svojoj utjecajnosti u osnovi globalnim, iako cijenjen kao skladatelj & improvizator. Njegova netenzična reverbična distorzija dala je veliki obol novoj glazbi New Yorka – čak & među enciklopedističnim geekovima uspio je preživjeti kao drukčiji. Za svoje suradnike odabire redom vrsne downtown improvizatore, ali & klasičare & rockere. Na ovom albumu to je samo bubnjar & udaraljkaš Matt Chamberlain, koji surađuje s Tori Amos & Critters Buggin’, a s kojim dijeli elektronske loopove. Njihov e-album «Floratone» objavljen za Blue Note, kao & na stranici http://www.floratone.com/ u cijelosti je osmišljen kao autorski projekt a mnoge će podsjetiti na modernizaciju kvarteta Keitha Jarreta/Jana Garbareka, iako je na prvu loptu to svakako frisellovski “Bitches Brew”. Nakon slobodno improvizirajućih sessiona u 2005., zvučnu sliku stilizirala su u studiju čak dva producenta, Tucker Martine & Lee Townsend, suautori završnog reza, što je u improviziranoj glazbi jako rijetko slučaj. Pogotovo što se preko loopova & programiranja u album uvukao & štih duba & reggaea. Gosti na albumu su Victor Krauss na akustičnoj & električnoj bas-gitari, te Ron Miles na krilnici odnosno Eyvind Kang na violini & violi. Savršeno za kljucanje…

Novi nepoznanci (9) RODRIGO AMADO "Surface za alt, bariton i gudače"

U povijesno osviještenom stvaralaštvu portugalskog saksofonista & skladatelja Rodriga Amada, čija je album “Surface for Alto, Baritone and Strings” posvećen fotografu Stephenu Shoreu portugalska je glazbena scena bogatija za još jednog predstavnika nove glazbe koji usprkos jakoj pripadnosti idiomu suvremenog džeza, bez problema surađuje s improvizatorima ne-idiomskog pristupa. Tako je ovaj nosač zvuka, kao drugo izdanje izdavačke kućice ‘European Echoes’ ujedno & nastavak ploče “The Space Between” iz 2003. etikete Clean Feed, koje je Amado & suosnivač. Uz Amada na alt- & bariton-saksofonu, ovaj komorni improvised su ostvarili & ugledni multimedijalni umjetnik Carlos Zingaro na violini & violi, Ken Filliano na kontrabasu & čelist Tomas Ulrich. Iako dijelom scene improvizirane glazbe, Amado djelo premošćuje & jaz preko scene modernog džeza u Portugalu, iako među dotičnima vladaju jasne podjele. Peterodijelna “Surface Suite” prvi je dio projekta kog je Amado posvetio životnom stilu New Yorka, vječne inspiracije & obavezne stanice svakog živućeg umjetnika. U međunarodnim krugovima Amado je zapažen s grupom Lisbon Improvisation Players, a zatim je s velikim oduševljenjem prihvaćen & njegov trio u kom su kontrabasist Kent Kessler & Paal Nillsen-Love, glazbenici koji su toliko puta svirali u nas da se to više ni ne broji, snimljen na CD-u “Teatro” kojim je European Echoes & započeo. U uvodnoj skladbi “Uncommon Places” zvuk ovog komornog gudačko-puhačkog kvarteta s bariton-saksofonom & violom je postavljen na način sličan kao & Šoštakovičevom gudačkom kvartetu. Već “Natural Bridge” je post-bopična, pomalo & mingusovska jer Amado prelazi na alt-, uz impetus samosvojnih Zingarovih pizzicatta. Stavci “Surface Suite”, naslovljeni su redom, “Eat” “Talk”, “Look”, “Sleep” & “Walk”. U međuvremenu se svestrani Amado umjetničkoj javnosti predstavio & kao daroviti fotograf, svestranošću tako tipičnom za portugalske umjetnike.

Dnevnik dudukaša (11): Mi menjamo dan za noć, a nemamo socijalnu pomoć

Uz 100-godišnjicu Dana žena, ožujak u New Yorku bit će obilježen & koncertima za pomoć Američkoj džez zakladi u Lincoln Centeru. U suorganizaciji Johna Scofielda & Wyntona Marsalisa, 10. ožujka održat će se veliki humanitarni koncert za saksofonista Andrewa D’Angela & kontrabasista Dennisa Irwina. D’Angelu, koji je s bubnjarem Jimom Blackom & gitaristom Kurtom Rosenwinkelom, jesenas održao izuzetan koncert u Puli, otkriven je dobroćudni tumor na mozgu. Irwinu je, koji surađuje s Johnom Scofieldom & Joeom Lovanom, otkriven tumor kralježnice. Kao & skoro svi u branši uvaženih koncertnih & studijskih glazbenika, prekarni su radnici bez stalnih primanja. Ne mogu na operaciju, jer im troškove ne pokriva zdravstveno osiguranje. Stoga su se kolege udružile & pokrenule seriju dobrotvornih koncerata da mu skupe sredstva za pomoć.

Dnevnik dudukaša (10): Herbie Hancock + Joni Mitchell + Grammy

Džez-albumom “River: The Joni Letters” Herbie Hancock osvojio je nagradu za album godine a prema očekivanjima, & nagradu za najbolji suvremeni jazz album. + to ispred nosa, jednako dobroj & upečatljivoj kradljivici šoua Amy Winehouse. U razgovoru za Wired otkrio je da je most od glazbe prema tehnologiji bila matematika. Ubacimo, tim povodom, & njegovu izreku, u jeziku izvornika: “There’s so much spontaneity involved, what do you practice? How do you practice teamwork? How do you practice sharing? How do you practice daring? How do you practice being nonjudgmental?”. Ili ovu: “I think there’s a great beauty to having problems. That’s one of the ways we learn.”, za kraj.

Nakon što sam ga preslušao, ne mogu suspregnuti gađenje nad dekadencijom glazbene industrije koja notorne pop-albume već dobrih 10 godina trpa pod džez. Koncept albuma je najbliži soulu, & to ljigavom. “Svestrana” (ili tek probitačna?) Joni Mitchell se sa svojim pjesmuljcima opet provukla kamo joj nije mjesto. Ionako u “Tea Leaf Prophecy” oponaša fraziranje Cassandre Wilson. Mogu samo razočarano & čangrizavo zavapiti poput starog Draška, “Ali… to nije džez! To nije džez…”. Sve do ovog albuma, Wayne Shorter nije zvučao kao Kenny G., niti je Hancock zvučao kao Matija Dedić. Pjesmuljak koga izvodi Norah Jones čak je dovoljno bezopasan da bi mi ušao u uho, jer curka pjeva slatki, nevini pop, baš kao & kolegica Corrine Balley Rae u naslovnoj “River”, dok Shorter solira u fade out. Gostujući Tina Turner & Leonard Cohen, svojim su pojavljivanjem na ovoj limunadi od albuma samo dokazali da su & oni ishlapjele ruine. Tajna je u tom što se na ovakve albume gleda kao na ‘spasitelje’ jer je džez oduvijek bio umjetnička, strateška & time gubitaška industrija. Povijest industrije entertainmenta ionako pišu grinje koje o hitovima (dobrim pjesmama) razmišljaju samo u kontekstu “broja hitova” (downloada). Svejedno, SLŠNBMN je neumoljiva. Nula od nula! (16. ožujka)

BOLJE IKAD NEGO NIKAD (8) Azot – ISO 16:1975

Ima taj vrlo vrlo underground trojac iz Zagreba koji se stilski opisuje & doživljava na tragu novozelandske drone-scene & zove se Azot. Dvojica lap-tobdžija uživo procesiraju sustain električne gitare dok treći sitnim predmetima lupka po čineli ili je milo grebe. U tri godine postojanja su održali desetak nastupa, egzistirajući prilično neformalno, ne surađujući pojedinačno u drugim projektima & distribuirajući snimke besplatno u nakladi od 50 primjeraka. Na ovoj snimci, koja traje 29’03”, izraz im još nije jasno profiliran te reflektiraju čitav dijapazon alternativnih & underground praksi. Dvije različite teksture, daju snimci sinestetsku draž ‘osluškivanja’ geometrijske apstrakcije, razlikujući iz rakursa slušanja produkciju ‘electronice’ od uživo snimljenog gitarskog zvuka. Izvedba se odvija na mikrorazini, prateći pojavna stanja gitarske mikrofonije bilo kao visokofrekventnih šumova bilo kao šuljajuće/aterirajuće mikrofonije, s očitom aluzijom na osvješteno atmosferično sviranje u post-rocku ili indie-rocku, s redukcionističkim principima bliskim & estetici noisea.

BOLJE IKAD NEGO NIKAD (7) Atanasovski Golob Levačić Trio "ATTIC DANCE"

Iako je upokojio vrlo popularnu grupu Folkestra i zamijenio ga improvizatorskim AGL Trio & šlager-grupom Mildreds u kojoj surađuje sa svojom životnom družicom, bubnjar Krunoslav Levačić napravio je najbolji umjetnički & životni izbor. Održao se autorski na klupskoj sceni Zagreba, okolnih gradića & Ljubljane, kao jedinstven, nepredvidljiv & slobodan pojedinac koji uz sve te odlike & neobjašnjivo dobro svira bubnjeve šireći oko sebe zapah iste takve vibre. Snimke za album “Attic Dance” objavljen prije godinu dana za slovenski Jazz & Blues Records, u studiju Attic snimio je slovenski udaraljkaš Blaž Celarec, likovno ga je opremio Danijel Trstenjak, a fotografiju koju smo posudili je snimio Orban Golob. Pervanovski pristup ovog trojca mogao bi se opisati riječima “kreni, opusti se, pa dok ide, ide…”. Što u biti zvuči jako jednostavno, ali rijetko kom domaćem džezistu polazi za rukom. Uživo znaju zatresti stalak fusa a s njim & cijelu pozornicu kumulusima energije kojom to rade Art Ensemble ili Blue Notes. Taj su šarm na album pokušali prenijeti živom snimkom od 43’19”, razlomljenom u devet dijelova radi boljeg snalaženja. Problem je što u tome nisu uspjeli, jer prostor bez ikakve širine & dubine, tek povremeno zapara porno-saksofon, a frekvencija basa je često mutna & tiha. Nije da je snimka kriminalno loša, ali je šteta utoliko što je ritam-sekcija skoro pa besprijekorna; kad bismo se baš razbacivali poznavanjem dalo bi se reći koju o prsto-nokatnosti, Hadenu & Blackwellu. Poznavajući & Levačićevu sklonost teatralnosti, ostaje u zraku pitanje kako to da ovako talentirani umjetnici nisu u stanju svoj rad prezentirati na suvisliji & profesionalniji način. Nije bilo love? Stilski pokrivaju cjelokupno polje slobodne idiomatske improvizacije, počevši album s improvizacijom na frulici koju često čujemo u melodijama Balkana, a onda sukladno poznavanju fraze & predrasudama, trpamo u makedonski ili bugarski folklor. Susret s Atanasovskim impresionira utoliko što njegov žovijalni & neopterećeni način ovladavanja saksofonima odudara od usviranih & nabiflanih džezista/improvizatora iz SAD & Zapadne Europe koji najčešće grade čitave nebodere zvuka na jednom te istom citatu, a onda još & nama Balkancima pokušavaju nabiti kompleks kako imaju veća muda. Netko će reći kako tim putem AGL ni neće krenuti da si ne uskrate publiku; drugi će se zaderati, ‘sviraj, ne deri jarca!!!’. Ukratko, ovaj bi album bio prava sreća za slušati kad bi bio bolje snimljen. Ovako, slušno nas obmanjuje u beskraj.